„Niko ne zna šta zaista ima, dok to ne izgubi.“ Vjerovatno ste ovu izreku čuli milion puta. Možda ste je jednom i razumjeli do srži, a možda vas to tek čeka. Rafael Nadal – jeste. I to upravo tamo gdje mu je bilo najviše dato i najviše uzeto – na terenu „Filip Šatrije“, pred 15.000 ljudi, gdje je dobio oproštaj kakav vjerovatno ni sam nije mogao sanjati.
Nekada je tu stajao obučen u prepoznatljivu majicu bez rukava, s čvrstim stiskom reketom i odlučnim pogledom, udarao forhende koji su slamali protivnike. Ovaj put – bio je u odijelu. Kao profesor teniske prošlosti, s pripremljenim govorom i suzama koje su ušle u istoriju sporta.
Kraj zlatne ere
Na tom istom mjestu gdje je 14 puta podizao trofej, sada je stajao bez reketa. U publici, zagrljeni emocijama i uspomenama, bili su svi – prijatelji, rivali, porodica. Među njima i izvještač portala Mondo, koji je iz prve ruke opisao kako izgleda kad legendarni sportista kaže: „Dosta je.“ Kada zatvori vrata jedne ere, a iza njih ostane teniski svijet siromašniji za jednog velikana.
Ostao je još samo jedan – Novak Đoković. Posljednji „musketaš“ Velike četvorke. Ali ova priča, iako on prisustvuje, nije o njemu. Ovo je priča o Rafi. O 14 pehara koji su sada legenda, o Rolan Garosu koji bez njega više nikad neće biti isti.
Borba za prisustvo
Već na samom ulazu u kompleks saznajemo da obična akreditacija ne vrijedi za ceremoniju. Potrebna je posebna – plava, rezervisana za rijetke. Nije bilo pozivnice u inboxu, a to znači – gledanje na ekranu. No, kako kaže izvještač – Srbi ne bi bili Srbi da ne pokušaju. I upornost se isplatila. U posljednjem trenutku, jedna nepreuzeta akreditacija završava na njegovoj ruci. Ulazak u istoriju je bio omogućen.
Kada je Novak zagrlio Rafu…
Na tribinama – nijedno mjesto prazno. Svuda iste majice: „Merci Rafa“. Na jednoj strani piše „14 RG“, na drugoj „Rafa“ uz dva crvena srca. Atmosfera u kojoj je teško disati od emocija.
Nadal izlazi. Gleda snimke. Krene govoriti. Krene pucati. Suze. Suze i još suza.
A onda – izlaze najveći rivali. Novak Đoković, Rodžer Federer i Endi Marej. Srdačni zagrljaji. A kad je Novak zagrlio Rafu, sve je postalo jasno.
Uslijedili su njihovi pozdravi, srdačni zagrljaji i u momentu kada je Novak zagrlio Rafu to je bio momenat kada sam i ja shvatio – ljudi, to je to. Kraj. Finiš. Nema više. Nikada više na teniskom terenu neće biti okršaja njih dvojice, neće biti 61. epizode najvećeg teniskog rivalstva. Neće biti novog finala, epske borbe za pehar. To je to.
Na terenu – četiri legende. Trojica penzionisani. Jedan još drži reket, ali zna da neće dugo. Zavjesa je pala.
Suze cijelog stadiona
Nadal je pokušavao da izgovori riječi, ali emocije su ga lomile. Gledao je u tribine, okretao se, upijao atmosferu – posljednji put. Tjelesno, više ne može. I on to zna. Ali duh mu nije želio da se preda.
U ložama je plakala porodica, treneri, prijatelji. Na tribinama – navijači. Ispred izvještača stoji kolega iz Španije, u suzama. Niko ga ne pita da sjedne. Poštovanje. Tuga. Zahvalnost.
Posljednji krug
Ceremonija se bliži kraju. Nadal kreće prema izlazu. Zastaje. Vraća se i pravi počasni krug. Maše svima. Kao da govori: Zbogom. I hvala. I kad je drugi put krenuo ka izlazu – uzeo je sina u naručje. Simbolično. Zajedno, ušli su u legendu.
Merci, Rafa.
Ne samo za titule. Za emocije, borbe, rivalstva, sportski duh. Pariz te neće zaboraviti. A ni mi.
Ostavite komentar