Na godišnjicu njene smrti, te večeri… sanjao sam je. Stajala je nasmijana, blaga, onakva kakva je bila prije bolesti. Ponovo me zamolila da živim. Da ne žalim, nego da nastavim. Da budem otac, ali i muškarac. Da pustim nekog da me ponovo voli. I, što me najviše dirnulo – rekla je:
“Želim da s njom budeš sretniji nego što si bio sa mnom.”
A ja? Ja još uvijek čekam snove…
Od tog sna prošla su dva mjeseca. Niti jedan dan nije prošao da nisam nekoliko puta ponovio te riječi u mislima. Nisam spreman. Ne još. Jer ono što mi je ostalo jeste večernja tišina – i nada da će mi ponovo doći u san.
Zbog djece sam jak. Zbog nje – ostajem dostojanstven. A zbog sebe? Još nisam spreman da krenem dalje.
Ali možda će, s vremenom… snovi postati most. Možda će se jednog dana bol pretvoriti u tiho razumijevanje. I možda ću baš tada znati – da me ona nije napustila. Samo me čeka da ispunim njenu posljednju želju: da nastavim živjeti.
Nekad su najteže borbe one koje vodimo sami, u tišini noći. A ljubav… prava ljubav ne prestaje kad neko ode. Samo poprimi drugačiji oblik.
Ostavite komentar